TUŽNE OČI

======================================

        Bilo nas je troje: njih dvojica i ja. Tako smo seli prvog dana u amfiteatru, tako je i ostalo. Oni su meni donosili diskove sa muzikom koju treba da slušam, kupovali mi ulaznice za koncerte i vodili me u bioskop. Ja sam išla redovno na predavanja, davala im svoje beleške i podvlačila u udžbenicima ono što moraju da spreme za ispit.

        Volela sam ih kao braću i oni su mene voleli kao brata − onog najmlađeg, kojem stalno nešto mora da se objašnjava i koji mora da se štiti. Pretvarali smo se da nisam žensko i dobro nam je išlo. Nisu propuštali da se zabave na račun momaka koji bi mi se obratili pred njima. Nije baš da su me momci saletali, ali prišao bi po neki da zatraži beleške. A njih dvojica bi se samo pogledali i zaređali sa upadicama dok onaj jadnik ne bi zaboravio šta je uopšte hteo. Tako je bilo u početku. Kasnije, mada sam uglavnom sedela sama, niko nije ni pokušavao.

        Već je uveliko išla priča da, kad zatrudnim, ni ja neću znati čije je.

        Kad je jedan od njih kupio rokericu, činilo mi se da je on lepši. Posle, kad je drugi probušio uvo, izgledalo mi je da je on lepši. A bili su lepi obojica i nisu se mučili s devojkama. Govorili su da su srednjoškolke najbolje, jer moraju rano da se vrate kući, pa njima preostaje vremena da odu na bilijar. Mene nisu vodili ni u grad ni na bilijar. Bila sam posebna kategorija, ni muško ni žensko. Ostajala sam kod kuće da se tešim svojom posebnošću i slušam noćni program na radiju. Da otplačem u jastuk, za jednim pa za drugim, najviše za sobom.

        Jedanput, samo jedanput, ostala sam nasamo sa jednim od njih. Onaj drugi je ležao kod kuće pod temperaturom, a nas dvoje smo preuzeli da uradimo i njegov grafički rad. Do dva ujutru smo boli po digitronima i okretali lenjire na stolu u mojoj sobi. Glave su nam se svaki čas primicale i udaljavale kao da su napunjene helijumom. Udaljavale se kad bi se otvorila vrata na sobi. Onaj bolesni je zvao četiri puta da čuje dokle smo stigli. Iznova sam se vraćala na početak proračuna i opet dobijala isti, pogrešan rezultat.

        Kada smo najzad zatvorili fascikle sa radovima, prvi put smo se pogledali u oči. I onda je nastupio zastoj. On se zaustavio zajedno sa stolicom na kojoj se klatio u trenutku kad je ta stolica, oslonjena na dve zadnje noge, mogla da prevagne nazad koliko i napred. Dlanove je stavio na potiljak, laktove oštro izbacio u stranu. Na unutrašnjosti njegovih glatkih podlaktica iskočile su vene. Ni nožnim prstima nije doticao pod. Telo na stolici-trapezu nudilo se padu koliko i meni, pozivalo me je da ga povučem napred i zadržim za sebe. Tišina se, kao klin, uglavila između dve pesme na kaseti, čuo se otkucaj svake sekunde. Osetila sam kako se svet oko nas napinje, i pre nego što je napolju pisnula sirena, znala sam da je prošlo.

        Vreme je požurilo da nadoknadi sebe: pridržala sam fascikle dok je on vezao pertle, okrenula sam ključ i naslonila čelo na hladna vrata, neka cura je zatrudnela i on se oženio, svi smo diplomirali, onaj drugi je otišao u Johanesburg i nije se više imalo šta čekati, bilo je vreme da se i ja udam, za onog trećeg, što je sedeo iza nas u amfiteatru i rekao mi da imam tužne oči, za šta sam smatrala da je, u datim okolnostima, dovoljno za brak.